Ucinili su sve da je zaustave. Dovlacili su kugle i lance, razvlacili konope, zakljucavali resetke, prekrivali oci i usta. Paralizirali su tijelo, ali nisu mogli paralizirati um. Uvjereni u svoju nadmoc, bili su bespomocni. Urlali su i borili se, a ona nije pruzala niti trunku otpora. Unutarnji mir i kristalno jasan cilj bili su njeno oruzje. Znala je ono sto nitko drugi nije - kada svi posustanu, a jednom ce se umoriti, ona ce izvrsiti svoju nakanu. Ucinit ce nesto sto nitko od njih nece - uspjet ce. Nikada im ne bi dozvolila uzitak da vide njenu bol, nikada ne bi pustila patnju na vidjelo. A patila je. I bolilo je.
Ma kog me boga za tebe pitaju,
u sebi molim da me suze ne izdaju
....i sve mi stvari smrde sad na prevaru
Povlacila se u svoj prostor. Tamo je bila sigurnija, tamo je vladala terenom. Ostatak svijeta nije bio namijenjen njoj. Neizostavna glazba, tek jedan slabasni trak svjetla i bujica prizora o kojima je mastala - nista drugo nije bilo potrebno da bi se ponovno oslobodila. Iza umornih ocnih kapaka cucali su deseci mirisa, stotine slika, tisuce okusa i bezbroj uzitaka. I jedno bice. Miris koji se prosipao plahtom nije bio njezin. Bio je to njen cilj. U njemu je trazila stare uspomene, nove izazove, utjehu noci i nirvanu.
U oceanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pjesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
Istrazivala je i dala da bude istrazena. Umjesto glasa, slala je vibracije - tijelom na tijelo. Jezikom umjesto olovke, na kozu umjesto papira, obostrano. Prstima je u njezne dlanove ucrtavala simbole, slala poruke koje su samo ti dlanovi razumjeli. Vrijeme nije postojalo, vazno je bilo upoznati, podijeliti i uzivati.
Vrijeme nije vazno,
samo je zivot vazan.
Svijeca se ugasila nenamjernim dahom.
Pola sata vremena dnevno za sebe? Done.
Malo volje pretvarati misli u pisanu rijec? Done.
Neki mali nick bez dijakritickih i inih znakova? Done.
Free predlozak, cozy ambijenta,bez puno crckarija? Done.
Silna potreba da izvalim iz sebe sve ove glavobolje i srcobolje? So done..
Besplatni shrink koji ce to bezuvjetno slusati u svako doba dana i noci? Done.
Zasto sam toliko cekala da se ponovno otisnem u blog-vode?
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
R.M.Rilke
Ponekad je to prava stvar na radiju... Ponekad dobar vic, poljubac u čelo, čaša dobrog vina na pravom mjestu u pravo vrijeme, prodoran pogled slučajnog (postoji li slučajnost?) prolaznika ili toplina pokrivača pred TV-om u sumornoj zimskoj noći. Ponekad je bilo što dovoljno da u jednom jedinom trenutku spoji sve slojeve tvojeg (ili mojeg) ljudskog bića i ucini nas potpunim, ispunjenim, cjelovitim čovjekom. I taj trenutak vrijedi.
A ponekad nema ničega. Ponekad ulaziš u ladice, hodaš po plafonu, punim plućima urlaš tražeći esenciju, bazu za taj magični recept. Listaš beskonačne stranice tekstova, razgovaraš sa ljudima nadajući se da će ti reći onu pravu riječ. Noćima hodočastiš pustim ulicama, koracima ili samo u glavi, još uvijek predano tražiš. Ali recept je promjenjiv, ne možeš ga zapisati, ne možeš ga naučiti napamet. A toliko želiš da bude jednostavno. Jednostavno i lako, kao lakoća kojom se događa.
I dalje nema ničega. I plačeš, plačeš i više nemaš ni suza, pokušao si biti dijete, i car, i vojnik i sluga i sve si već bio, ali nisi uspio biti ti. Onaj ti, u onom jednom jedinom trenutku kada i sam znaš da si to ti.
Može li se iz ničega stvoriti nešto? Možeš li biti nitko? Gdje si se putem izgubio? Gdje smo se svi izgubili? Koja nam je dodirna točka? Imamo li samo jednu dodirnu točku? Ili smo obične usamljene paralele, apsurdno blizu jedna drugoj?
